DRAGOM ĆIRILU ĆIRI RAIČU

O Hercegovini, mlađoj kćeri humskih i zahumskih roditelja rodjenih od Hrvatske Majke, toj čudnovatoj zemlji na sutoku mora i gora, neba i vrhova, sunca i kamena, prašine i blata, zeleno-modre doline i ispucale crvenice, drače i poskoka, šipka i groždja, kadulje i vriska, uzdaha i jeka, smijeha i plača, blaga i

čemera, gange i tuge križa i krsta zvjezde i mjeseca, munje i groma, puta i bespuća, života i neživota, početka i kraja, izvora i ponora, slavuja i orla, cvrčka i pastira, paganina i sveca, ponosa i zazora…, kao da je sve rečeno, sve znano i da ničega više ne treba dodati. Nestvarno je to koliko i stvarno.

Teško je u toj nisci mogućeg i nemogućeg, potrebnog i suvišnog, novog i neobnovljivog, viđenog i zaboravljenog, sačuvanog i izgubljenog, ne imati mjesta i vremena, potrebe i potpore, htijenja i volje, smisla i ukusa, razumijevanja i ljubavi, pojedinačne savijesti i narodne svijesti za svjetlopisnu kompoziciju Ćirilove Hercegovine. Vireći je iz prikrajka poput umjetničkog paparazza, po kiši i snijegu, po žezi i ciči, uz svitanja i sutone, krišom i nježnošću, kroz polustoljetno vrijeme i nevrijeme, Ćiro je otimao njezinu djevičansku intimu, njene kamene pouke i poruke, ledeni mir njenih pećina, njenih stećaka, kula i gradova, treperavi život koji dugo traje, krao njene zanosne uzdahe i jecaje, vodopadne osmijehe što prkose ponoru, iznemogle korake, biserne kapljice na planinskom pašnjaku, pčelinji pjev na duhanskom cvijetu, monotonu cvrku cvrčka, otimao je stećak od gromade, gomilu od hrpe, vez od odjeće, grad od zaboravljenih graditelja, most od potopa, pećinu od tunela prošlosti, rijeci razigrane kapljice, rosnoj travi posuđeni sunčev sjaj.

       Plovidba kroz Ćirilovu svjetlopisnu povijest Hercegovine mnogo je duža od njegove životne. Ali, zaboga, to i nisu broda dva: mi zapravo plovimo jednim brodom, Ćirilovim brodom, s Ćirilovim kormilom i po Ćirilovom azimutu u nepoznatu poznatost i životnu velebnost naše naoko kamene domovine. Krhki, ali kameni Ćiril vodi nas kroz sve izazove našega krhkoga znanja o njoj i o nama samima. Svjedok je on još jedan: o zemlji kao i o majci nikada dovoljno riječi i slika, nikada dovoljno ljubavi za njih. Bilo da se radilo o rasklapanju prapovijesne tmine s paleolitskog staništa Badanj ili isto takvih “preživjelih staraca” Zelene pećine iznad vrela Bune i one Ravlićeve u Peć Mlinima.U svom traganju za najboljim rukopisom od svjetla i sjene Ćiro je mnogo čitao, a bogme i hodao. U svom rasklapanju i sklapanju vremena i prostora propješačio brda i doline, kanjone i klisure, upoznao mnoga mjesta i gradove, ljude i običaje, osjetio bure i oluje, zabilježio običaje od “Mikene” u Ošanićima do SFOR-ovih vojnika. On traga za izvorom i ušćem, za korijenom i plodom, za krunskim krivcem: čovjekom, plodom prirode i povijesti, samim plodom Boga. Upravo ON, čovjek, tih i zamišljen, razdražljiv i žestok, stvoritelj i rušitelj, maran i osjetljiv, zraka svjetla ili potpuni mrak, takav kakav je u središtu je svega i sve je u naručju njegovom. Ćiril to zna; on je to naučio od života ili ga je život poučio tomu. Vidljivo je to u svakom od njegovih 784 svjetlopisna dara nama i vremenu, svijetu i vijeku, Hercegovini i o Hercegovini. Mnogo i malo, ali iskreni, predano i znalački – ćirilovski i za sva vremena.

       U bajkovitoj ogrlici Ćirilove svjetlopisne povijesti Hercegovine izvezene pomno probranom ljepotom prirode i u njoj ljudskoga djela svatko će naći dio sebe, komadić svoje prirodnosti, onaj neprolazniji dio. U tom prelistavanju vlastitih sudbina i same hrvatske sjete, kameno saće hercegovačko krije med nadahnuća i opstojnosnog kanuća. U samo jednom pomnijem prelistavanju Raičevog svjetlopisnog vremeplova Hercegovine upoznajemo neviđeno, prisjećamo je viđenog, pamtimo nepoznato, žalimo iščezlo, čuvamo izgubljeno. Ako je drevni Egipat dar Nila , te ako je Hercegovina dar Neretve, onda je svjetlopisna Hercegovina dar Ćirila Ćire Raiča s Neretve.

Prof. dr. Ante F. Markotić