OKO KOJE GRADI POVIJEST

Iskustvo rimskoga pjesnika Ovidija – što ga je sažeo u stih: Tempus edax rerum (Vrijeme sve izjeda) – iskustvo je cjelokupnoga ljudskog roda. Vrijeme i zaborav otimaju osjetilima i svijesti i ono što bi čovjek želio po svaku cijenu sačuvati. Zato je i prošlost, a ne samo budućnost, puna nepoznanica.

Povijest je otpočela onoga trenutka kada je čovjek sustavom znakova uspio zapisati događaj ili misao. Stoga, jer je bilježio i jer bilježi, unatoč zaboravu i vremenu koje je ujedno i graditelj i rušitelj, ima uvid u vlastitu prošlost.  

Osim pismom, od godine 1839., čovjek i fotografijom bilježi činjenice i zbivanja. Njome ovjekovječuje, otima zaboravu, čuva za oko i duh ono što vrijeme neumitno pretvara u prošlost i nepovrat. Njome posreduje znanja i omogućuje provjeru. Organizacija i sadržaj suvremenog načina života bez fotografskog bilježenja i provjere postali bi jedva mogućima.

         Novija povijest svakoga grada ističe ime(na) svojih prvih fotografa koji su izgled, pa i duh vlastitoga naroda, sačuvali od zaborava. I obiteljski albumi, i fotografije znamenitih osoba, i fotografsi zapisi događaja nisu zanemarljiv prinos porastu društvene i individualne svijesti. K tome, fotografija može biti i sredstvo umjetničkoga izražavanja, ponajvećma odabirom trenutka, kuta gledanja, uočene ili (do)čekane iznimnosti.

         ĆIRIL ĆIRO RAIČ jedan je od onih rijetkih fotografa koji je, kao profesionalni fotograf i majstor umjetničke fotografije, uspješno spojio dva područja: područje dokumentarnoga bilježenja i područje umjetničkoga izražavanja. Posve predan i svestran u fotografskome umijeću, Raič je ipak najviše privržen dokumentarnoj fotografiji. I prije nego što je postao namještenikom Regionalnoga zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Mostaru, on je, nošen nekom unutarnjom potrebom, okretao objektiv svojega aparata prema spomenicima kulture, znakovima i ostatcima prošlosti, ali je isto tako – kada je bio pozvan ili nepozvan – bilježio aktualna zbivanja, od onih športskih do kulturnoznanstvenih i političkih. Takvim radom i odnosom Raič je postao bilježnikom kulturnopovijesne baštine grada Mostara s njegovom užom i širom okolicom, ali i njegovim suvremenim kroničarem. Stoga Mostarci i Hercegovci već nekoliko desetljeća podrazumijevaju Raičevu nazočnost u važnijim događajima i zovu ga naš Ćiro. A Ćiro, dosljedan sebi i privržen Gradu, danomice je snimao njegove ljepote i ružnoće. Za Domovinskoga rata, i u vrijeme bojnih djelovanja, snimao je njegove rane i ključni je svjedok urbicida.

         Osim što je znao snimiti, Raič je kronološki i po tematici razvrstao svoje filmove i fotografije, čime ih je učinio lako dostupnima. Stoga je vrlo prisutan, kao autor fotografija, u stručnim časopisima i publikacijama koje se tiskaju u Mostaru, ali i drugdje.

         S nekoliko (koliko?!) izložaba umjetničke fotografije i više (…) društvenih priznanja Raič će ostati zapamćen i od onih koji nemaju podrobniji uvid u opseg i kakvoću njegova djela. Još će ga više pamtiti, i služiti se njegovom sređenom fototekom, ljudi različitih struka koji znaju što je sve i kako je snimao taj vrijedni fotograf.

         Unatoč krhku zdravlju i odrađenu radnome vijeku, Raič se ne odvaja od svojega fotografskog aparata. Bez njega niti želi niti može živjeti. Neumorno primjećuje, procjenjuje, žuri ili čeka da bi uokvirio snimkom ono što će biti sličica u velikome mozaiku zbivanja. On zna: s magičnim okom u ruci može se bilježiti, pa i stvarati, ono što će u nekom budućem vremenu biti povijest.

         Ova fotomonografija predstavlja tek dijelak Raičeva opusa. A želja i suradnika i podupiratelja jest da se u njoj prepoznaju Raičeva htijenja i dosezi, da se zazrcale biseri iz njegove bogate fotografske niske.

         Uvjereni smo da bi u nekim boljim vremenima neka od kulturnih ustanova, na vlastiti poticaj i uz preuzimanje i tiskanje, ovako vrijednom kulturnom radniku odala ppriznanje izdavanjem slične monografije. A kada je to u ovome poratnome vremenu izostalo, zahvaliti nam je autoru na uloženu trudu i zauzetosti da se ova fotomonografija tiska. I valja nam je prepoznati i prihvatiti kao značajan prinos hrvatskoj i općoj kulturi.

Na Širokome Brijegu, 17. kolovoza 1998.

Fra Vendelin Karačić