DA BUDEMO KAD NAS NE BUDE

Mag u magičnoj zemlji: Ćiril Ćiro Raič u Hercegovini. Zemlja se prosiplje u svjetlost. Prosiplje se u Svemir. Već pedeset godina Ćiril je Raič ogradio dlanima: ne da joj se prosipati . Propadati, prolaziti, nestajati. Dlanima zaustavlja vrijeme. Ne da umirati.

Teče Neretva, Neretvica, Bregava od brijega do brijega, Trebižat, Buna, Trebišnjica. Teče Modra rijeka (sto godina široka je, tisuć ljeta duboka je) Maka Dizdara. Teku-protječu ljudski životi.

Ćiril Raič pedeset godina zaustavlja rijeke, vrijeme, ljudske živote. Ćiro na jednoj strani, na drugoj strani smrt. Smrt brza, Ćiro brži. Koliko joj lica (ljudskih, kućnih, cvjetnih) ote iz ruku, iz očiju, iz usta: kad je već bila pružila ruku, iskolačila oči, razvalila usta.
Jedna Hercegovina, zemaljska - ovozemaljska prostrta od dinarskih gora do mora druga na pet stotina tisuća fotografija, negativa, dijapozitiva Ćirila Ćire Raiča. Prva izložena milosti i nemilosti vremena – nevremena, povijesnih i izvanpovijesnih sila, druga u tijesnom Ćirinu stanu u Mostaru, u mnogim kartonskim i limenim kutijama, pod budnom i neumornom Ćirinom rukom.
Koja je Hercegovina prava? Gdje ćemo joj potražiti lice: u kristalnoj nebeskoj ili Ćirinoj kartonskoj kutiji?
Tek kada se preklope, kad se nadnese lice na lice, kad ispod današnjega sine davnošnje, snimljeno Ćirinim okom prije dvadeset, trideset, četrdeset godina, može se naći prava Hercegovina i zgledati njezino pravo lice.
Pet stotina tisuća njezinih lica. Od vječnih, kamenih, sa stećaka, do trošnih ljudskih i cvjetnih koja cvjetaju, plaču i smiju se samo je jedan kratki ljudski cvjetni život, jedan dan. Koja danas jesu, i čini ti se da će vesela i svijetla potrajati cijelu vječnost, a sutra već nisu: ispilo nebo, pozobala zemlja.

Ćiro protiv smrti. Ćiro protiv pravila neba i zemlje. Da budemo kad nas ne bude.

Petar Gudelj novinar