SVJETLO IZ ĆIRINIH KUTIJA

In memoriam aeternam Ćiril Ćiro Raič

            Moj prvi susret s Ćirom zbio se osamdesetineke prošloga stoljeća u Mostaru. Na kraju našega druženja škljocnuo je dva-tri puta aparatom. Tih par crnobijelih fotografija i danas povremeno pogledam, svaki put samom sebi učinim se ljepšim. Drugi susret već je bio u njegovu radnom prostoru u Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u Mostaru. Prvo sam uočio gomilu kartonskih kutija.

Običnih, reklo bi se od cipela, većih, manjih, sivih, punih negativa, slajdova, slika, papirića. Bilo je to Raičevo hercegovačko blago, blago blagoga čovjeka. Devedesetisedme prošloga stoljeća pozvao me Ćiro da mu pomognem u odabiru fotografija za njegovu jubilarnu fotomonografiju o Hercegovini. Opet sam se našao u svjetlopisnome moru – šuštale su slike mostova, mlinova, gomila, biliga, cesta kamenitih, junaka brkatih, legionara rimskih, Konjica u podne, Rame uvečer, Neretve na odlasku… Ovu 'oću, ovu neću, razmišljao je umjetnički fotograf Ćiril iz roda Raiča. A ja bih svaku sliku stavio, nije bilo slabe. I nastala je tako najslikovitija i najčvršća knjiga o Hercegovini ĆIRIL ĆIRO RAIČ i HERCEGOVINA, Mostar, 1998. Čega sve nema u njoj? Ne vjerujem sebi da sam iz tog slikovita blaga sastavio 116 tema, kroz sva vremena, kroz sva naselja, sve muke i radosti, od Ilira do SFOR-a. Ogrnula se tako Raičeva Hercegovina moćnim gradinama – Velika gradina u Varvari, Lib u Borčanima, Vidoši u Livnu, rimskim vilama i tvrđavama – u Mogorjelu, Višićima, Gračinama kod Ljubuškoga, maštovitim mozaicima iz Stoca, ranokršćanskim bazilikama – u Cimu, Žitomislićima, Posuškom Gracu, Rešetarici kod Livna, tvrdim srednjovjekovnim gradovima – Blagajem, Ljubuškim, Bistričkim gradom, Stocem, grobištima biliga (stećaka) – na Radimlji, u Boljunima, Dugom polju, Glumini, Vranjevu Selu, smionim mostovima – u Mostaru, Trebinju, Livnu, Donjoj Drežnici, poljima, jezerima, knjigama, kolima, nakitom….

            Pitao sam se ponekad što to fotograf Raič traži i bilježi svojim objektivom. Rekao bih – sve svjedoke vremena, od kamena do metala, od zelena polja do pjenušava slapa, od porušena zida do ovaca u sutonu povratka, od svirača na diplama do meštra od karnevala. A najviše je tražio svjetlo. Ono je moralo biti vidljivo, prepoznatljivo, uhvatljivo, jače od tamne komore. Uvjerio sam se često u njegovo traganje, zagledanje, mjerenje. Obilazili smo svojedobno ljubuške krajolike i spomenike za izložbu njegovih fotografija LJUBUŠKI I NJEGOVO BLAGO. Trebalo je snimiti jedan kameni bilig u Zvirićima pored ceste. Došli smo ujutro. Nema pravoga svjetla. Drugi put dođosmo u podne. Prejako svjetlo. Popodne, trećega puta, obilazio je Ćiro oko kamena spomenika nekoliko puta, a onda zalegnu, poput lovca koji ima plijen na vidiku – i škljocnu velikom i teškom Mamiyom. I bi pravo svjetlo i bi prava slika.

            Zadnji naš susret odigrao se dvijetisućeineke u njegovu ateljeu u Mostaru. Tražio je podatke o nekim lokalitetima iz Ljubuškoga, upisujući ih suhom olovkom u svoje registre. Na odlasku pogled mi opet zaluta na kartonske kutije, možda je bila koja limena, nisam siguran. Kroz prozor ateljea pade sunčeva zraka. Evo svjetla, evo sunca, gotovo sam uskliknuo. Svjetlo je bilo njegov saveznik. Ne sluteći da će to biti naš zadnji susret, otišao sam praćen svjetlom iz Ćirinih kutija.

Radoslav Dodig arheolog, filolog, novinar